EKSTREMNI SCENARIO JE RAZRAĐEN Ovo je "Putinov beg"! Ukoliko se ovo ostvari, sledi otvaranje NOVOG FRONTA
Dodajte Kurir u vaš Google izborItalijanski Koriere de la Sera u utorak donosi analizu u kojoj se, razmatrajući očigledne neuspehe ruskog lidera Vladimira Putina u Ukrajini i sve glasnija nagađanja o novoj mobilizaciji radi popunjavanja ozbiljno proređenih ruskih vojnih snaga na frontu, bavi uznemirujućom mogućnošću otvaranja novog fronta.
Iako se naglašava da je reč o ekstremnom scenariju, ugledni italijanski dnevnik ističe da je NATO primoran da ga razmatra nakon ruskih vojnih vežbi u ruskoj eksklavi na Baltiku, Kalinjingradu, odnosno eskalacije oko koridora Suvalki.
Uprkos tome što Rusija zasipa Ukrajinu projektilima svih vrsta, rat iscrpljivanja, kako se navodi, ponovo dovodi Putina pred izbor koji je na sve načine pokušavao da izbegne: da od Rusa zatraži mnogo vidljiviju ljudsku žrtvu. Više nije dovoljno mobilisati privredu, reorganizovati fabrike i povećavati proizvodnju projektila i dronova, već bi moglo da bude neophodno ponovo mobilisati društvo kroz masovnu regrutaciju.
Mobilizacija, kako u svojoj analizi piše novinar Federiko Rampini, otvara alarmantan scenario Putinovog "bega napred", u kojem bi ruski lider, kako bi prikrio sopstvene neuspehe, mogao da otvori novi front u Kalinjingradu, strateškoj eksklavi smeštenoj između Poljske i baltičkih država. Taj ekstremni scenario NATO je, prema Rampiniju, primoran da razmatra jer takvu mogućnost razmatra i ruska vojska.
Rusija vežba moguću novu masovnu mobilizaciju
Da bi se razumeo scenario sa Kalinjingradom, potrebno je sagledati širu sliku rata, poziciju u kojoj se Putin nalazi i poteze koje Moskva priprema.
Prema izvorima zapadnih obaveštajnih službi koje navodi Volstrit žurnal, ruske oružane snage sprovode vežbe kako bi proverile sopstvenu sposobnost za sprovođenje nove masovne mobilizacije. Razmatra se kako podići rezervni sastav, gde smestiti mobilisane, kako ih prehraniti, opremiti i obučiti.
Rampini naglašava da to ne znači da je odluka o mobilizaciji već doneta i podseća da bi Kremlj mogao da sačeka parlamentarne izbore krajem septembra. Međutim, sama činjenica da se procedure uvežbavaju pokazuje da je ta mogućnost postala deo konkretnog planiranja.
Narušena psihološka distanca
Ruski problem na frontu u međuvremenu ostaje isti. Putin i dalje želi da osvoji čitav Donbas, dok je napredovanje sporo i skupo.
International Institute for Strategic Studies (IISS) ukazuje da je ovaj rat ponovo vratio u prvi plan dimenziju za koju se činilo da su je tehnološki ratovi potisnuli u prošlost: masovnost ljudstva. Artiljerija, dronovi, projektili i navođene bombe jesu presudni, ali je i dalje potreban veliki broj vojnika za osvajanje, a posebno za držanje teritorije. Ideja da su savremeni ratovi postali isključivo tehnološki, prema Rampiniju, pokazala se kao iluzija.
Putin je do sada pokušavao da reši taj problem izbegavajući drugu opštu mobilizaciju. Nakon traume "delimične mobilizacije" iz septembra 2022, kada je prema procenama nekoliko stotina hiljada Rusa napustilo zemlju kako bi izbeglo odlazak na front, Kremlj se okrenuo kontinuiranom, ali diskretnijem obliku regrutacije.
Ruske muškarce privlačili su visokim platama i sve većim bonusima za stupanje u vojsku, dok su lokalne vlasti vršile pritisak na potencijalne regrute. Moskva je regrutovala ljude i u siromašnijim regionima, zatvorima, pa čak i u inostranstvu. Dokumentovano je i angažovanje afričkih državljana, kao i severnokorejskih vojnika.
Takva strategija bila je politički promišljena jer je omogućavala raspoređivanje troškova rata. Za veliki deo stanovništva najvećih ruskih gradova rat u Ukrajini tako je ostajao nešto što se posmatra na televiziji.
Mobilizacija 2022. narušila je tu psihološku distancu. Stotine hiljada muškaraca pobegle su u Gruziju, Kazahstan, Jermeniju i druge zemlje. Porodice koje su mogle da tolerišu rat koji vode profesionalni vojnici, dobrovoljci i stanovnici siromašnijih periferija odjednom su shvatile da bi vojni poziv mogao da stigne i njima.
Putin je, smatra italijanski novinar, izvukao pouku iz tog iskustva. Rusija danas raspolaže boljim administrativnim alatima, a novi elektronski sistem omogućava mnogo preciznije identifikovanje i pozivanje vojno sposobnih muškaraca.
Umesto spektakularnog proglašenja "druge mobilizacije", Kremlj bi mogao postepeno da šalje manje kontingente na front. Aleksej Jusupov iz ruskog programa Fondacije Fridrih Ebert taj pristup opisao je poznatom metaforom "kuvanja žabe", dovoljno polako da ona ne primeti šta joj se događa.
Problemi mobilizacije
Sa vojnog stanovišta, međutim, vreme je ključno. Majkl Kofman, jedan od vodećih stručnjaka za ruske oružane snage, istakao je da bi odluka o mobilizaciji doneta sada stigla prekasno da proizvede rezultate pre zime.
Vojnik ne postaje operativno sposoban samim tim što dobije uniformu. Mora da bude opremljen, obučen, raspoređen u jedinicu i integrisan u komandni lanac. Ako Putin želi da osvoji Kramatorsk i Slavjansk u kratkom roku, mobilizaciju je, prema toj proceni, trebalo sprovesti pre nekoliko meseci.
Zbog toga bi nova regrutacija u skorijem periodu predstavljala ulaganje pre svega u intenzivniju vojnu kampanju tokom 2027. godine. U ratu iscrpljivanja sposobnost Rusije da nadoknađuje gubitke ostaje jedan od ključnih elemenata odnosa snaga.
Istovremeno, i Ukrajina se suočava sa ozbiljnom krizom ljudstva. Predsednik Volodimir Zelenski odlučio je da poveća plate vojnicima i u većoj meri pribegne regrutovanju stranaca. Ruska demografska nadmoć u takvim okolnostima predstavlja važnu prednost, ali ni ona nije neograničena.
Prvo ograničenje predstavlja ekonomija. Rusija već dugo pati od nedostatka radne snage. Stotine hiljada muškaraca otišle su u vojsku, drugi su napustili zemlju, dok je vojna industrija povukla radnike iz civilnih sektora.
Masovna mobilizacija dodatno bi pogoršala taj problem. Svaki novi vojnik predstavlja dvostruki trošak: država mora da ga plaća, hrani i oprema, a zatim i da obešteti njegovu porodicu ukoliko pogine ili bude ranjen. Istovremeno, taj čovek više ne radi u fabrici, građevinskoj kompaniji, železnici ili nekom drugom delu privrede.
Drugo ograničenje je vojno, jer kvantitet ne znači nužno i kvalitet. Mobilizacija iz 2022. pomogla je Rusiji da stabilizuje front nakon poraza kod Harkova i Hersona, ali je istovremeno otkrila ogromne organizacione probleme.
Slanje dodatnih stotina hiljada ljudi na front zahteva oficire, podoficire, instruktore, kasarne, opremu i logističke sisteme. Uz to, bojno polje je postalo još smrtonosnije, a masovna upotreba dronova znatno otežava koncentrisanje ljudstva i opreme bez otkrivanja.
Kalinjingrad kao prednost i slabost
Postoji i političko ograničenje. Iako nema znakova da bi nova mobilizacija izazvala pobunu, oprez Kremlja pokazuje da Putin takav potez smatra rizičnim. Dok god rat predstavlja izvor prihoda za ljude koji dobrovoljno odluče da ga vode, društveni ugovor funkcioniše lakše. Obavezna vojna služba menja prirodu tog odnosa.
Tu, prema Rampiniju, na scenu stupa Kalinjingrad. Značajno je da je jedna od vežbi povezanih sa mobilizacijom održana upravo u toj maloj ruskoj eksklavi, koja ima veliki simbolički i vojni značaj.
Kalinjingrad se nekada zvao Kenigsberg i bio je glavni grad Istočne Pruske i rodno mesto filozofa Imanuela Kanta. Vekovima je pripadao nemačkom prostoru, da bi krajem Drugog svetskog rata Crvena armija osvojila tu oblast. Sporazumima pobedničkih sila potvrđen je njen prelazak u sastav Sovjetskog Saveza. Nemačko stanovništvo je proterano ili je pobeglo, a Kenigsberg je 1946. preimenovan u Kalinjingrad.
Tokom Hladnog rata oblast je imala ogroman strateški značaj. Kalinjingrad je postao isturena sovjetska vojna baza na Baltiku, a Baltijsk je jedina ruska luka na Baltiku sa pristupom otvorenom moru tokom cele godine.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, nezavisnost Litvanije, Letonije i Estonije fizički je odvojila Kalinjingrad od ostatka Rusije, dokga je ulazak Poljske i baltičkih država u NATO pretvorio u rusku isturenu tačku okruženu teritorijom Alijanse.
Za Kremlj je Kalinjingrad istovremeno prednost i slabost. Prednost je zato što omogućava Rusiji da raspoređuje pomorske snage, rakete, protivvazdušnu odbranu i druge vojne kapacitete u srcu Baltika, veoma blizu država NATO. Slabost je zato što bi u slučaju rata bio izolovan od ostatka ruske teritorije.
Koridor Suvalki kao jedna od najopasnijih tačaka Evrope
Odatle proizlazi i velika pažnja Moskve prema koridoru Suvalki, pojasu teritorije dugom oko 60 kilometara uz poljsko-litvansku granicu, smeštenom između Kalinjingrada i Belorusije.
To je istovremeno kopnena veza između Poljske i baltičkih država, zbog čega ga NATO smatra jednom od najosetljivijih tačaka svog istočnog krila.
U eventualnom sukobu Rusije i NATO, ruske snage iz Kalinjingrada i ruske ili beloruske snage iz Belorusije mogle bi da pokušaju da se spoje upravo preko tog koridora. Ako bi ga presekle, Estonija, Letonija i Litvanija izgubile bi kopnenu vezu sa ostatkom Alijanse.
Zatvaranje koridora Suvalki takođe bi moglo da oteža ili uspori dolazak američkih i drugih NATO pojačanja.
Putinov "beg napred"
Upravo zato ruske vežbe u Kalinjingradu izazivaju zabrinutost. One ne dokazuju da je Putin odlučio da napadne NATO, jer trenutno ne postoje dokazi o takvoj odluci. Takođe je neophodno razlikovati pripremanje određene vojne opcije od namere da se ona zaista iskoristi.
Dok velike sile planiraju i razmatraju čak i ekstremne scenarije, Poljska i baltičke države procenjuju pre svega ruske sposobnosti, a ne uveravanja Moskve.
Najveća zabrinutost odnosi se na scenario "bega napred". Ako bi se Putin našao zaglavljen u sve skupljem ratu u Ukrajini, bez odlučujuće pobede, ali i bez želje ili mogućnosti da se povuče, mogao bi da pokuša da promeni strateški okvir sukoba.
Kalinjingrad bi u tom slučaju predstavljao idealno područje za vršenje pritiska na NATO, od provokacija, vazdušnih ili pomorskih incidenata i elektronskog ratovanja, preko pretnji koridoru Suvalki, pa sve do ekstremnog scenarija ograničene vojne akcije čiji bi cilj bio testiranje člana 5 NATO, prema kojem se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve.
Kako bi sprečio Moskvu da poveruje da je takav scenario izvodljiv, NATO je ojačao svoje istočno krilo. Alijansa tamo održava prisustvo multinacionalnih snaga, kao i vazdušne i pomorske aktivnosti, a nastavlja i sa vojnim vežbama na području koridora Suvalki.
Nova masovna mobilizacija u Rusiji, zaključuje Rampini, pre svega bi bila znak Putinovih poteškoća u Ukrajini. Pokazala bi da su četiri i po godine rata iscrpele ljudske vojne kapacitete koje je sve teže nadoknađivati dobrovoljnim regrutovanjem. Međutim, ono što otkriva slabost može istovremeno da stvori novu opasnost.
Kalinjingrad toj priči dodaje još jednu dimenziju, jer je to mesto na kojem se ruska i zapadna ranjivost gotovo dodiruju. Moskva bi kao izgovor i casus belli mogla da iskoristi tvrdnju o izolovanosti svoje eksklave, dok Varšava, Vilnjus, Riga i Talin strahuju da bi Kremlj jednog dana mogao da pokuša da taj problem reši presecanjem koridora koji povezuje Baltik sa ostatkom NATO.
U međuvremenu, zaključuje Federiko Rampini za Corriere della Sera, istorija pokazuje da autokrata koji veruje da vreme radi protiv njega može biti veoma opasan.
(Kurir.rs/jutarnji.hr)